Čitam Marka Twaina

Sjeverna Amerika imala je već i prije Twaina velike autore, poput Poea i Whitmana, no Hemingway, u čiju se prosudbu možemo pouzdati, proglasio je Twainove romane Tom Sawyer (1876) i Huckleberry Finn (1884) temeljima nove, autentične američke književnosti. Oni su takoreći univerzalno prvo poglavlje, toliko se u njima očituju duh i običaji toga novog naroda. Čitatelji su u Twainovoj prozi mogli prepoznati što je u njihovu mentalitetu smiješno a što ozbiljno, te što je prirodno, a što izvještačeno i nakalemljeno iz tuđine. S pravom se Twain smatrao psihologom i kroničarom.

Počeo je kao humorist. U kratkim pričama iz novinarske sredine prikazuje na primjer ekscentrike koji se bave sakupljanjem grotesknih, medijski privlačnih fenomena kao što su snažne jeke u planinskim krajevima. Kao primjer lokalnog humora iz novinskih redakcija može poslužiti anegdota o naivnom (ili osobito prepredenom) momku iz uredništva kojemu je bila povjerena rubrika Savjeti čitateljima. Oni su mogli pročitati i ovaj savjet: Pazite da prilikom berbe krumpira ne padnete s drveta.

Premda je Mark Twain i u posljednjem razdoblju stvaralaštva objavljivao romane, od kojih se ističe Yankee na dvoru kralja Arthura, remek je djelo samo američka duologija o Tomu i Hucku. To djelo želim razmotriti s gledišta jednog motiva koji mu daje posebnu draž i književnopovijesno obilježje. Najsažetije je obličje tog motiva: literatura o literaturi.

Skica za novi zapis, sastavljena tjedan dana prije smrti

Ne može, međutim, biti dvojbe o tome da su temeljni elementi pripovjedne strukture duboko položeni u iskustveni svijet američkog suvremenika dvojice dječaka. Njihova literarna maštanja mogu se smatrati svojevrsnom njegovom nadgradnjom neobičnim metatekstualnim faktorom. Koliko god to neobično izgledalo, duologija se može svrstati u tradiciju koju reprezentiraju toliko različita, a ipak srodna djela poput Don Quijotea i Madame Bovary: povezuje ih ugledanje u književnost. (Usp. moju knjigu Vrhunski europski romani, po mom izboru, MH, 2021.)

I Tom Sawyer i Huckleberry Finn rado čitaju, polazeći pritom od različitih obrazovnih razina. Tom je građansko dijete s kakvim-takvim normalnim školovanjem, dok je Huck pismenost stekao više nesuvislo nego sustavno. Stoga Tomu pripada vodeća uloga u literarizaciji zbilje. Njegov ga prijatelj uglavnom slijedi, premda skeptično, jer često ne vidi smisla u pretjeranom traženju književnih uzoraka. Tomova strast pak potiče usporedbu s esejima Oscara Wildea, koje Tom nije mogao poznavati jer su objavljeni tek petnaestak godina poslije. Kako bi Tom likovao da je mogao navesti Wildeovu tvrdnju da zbilja oponaša umjetnost, a ne obratno, kao što to odgovara spoznajnom pravilu!

Dakle, Tomova lektira i njegova mašta žele prevladati malograđanske navike američkog Juga (radnja obaju romana zbiva se u krajevima oko rijeka Mississippi i Missouri). Osobito pozorno treba čitati poglavlja u kojima se nazire podrijetlo Tomove pustolovne fantazije. Njegova je osobna lektira doduše oskudna, ali mu pomažu knjige njegovih školskih drugova, na primjer o avanturama (europskog) Robina Hooda i njegove družbe. Tom nalazi svoje klasične uzore u europskoj i američkoj predaji. Nadahnjuju ga priče o gusarima, pa sastavlja družbu željnu da doživi nešto posebno. Nasilnička retorika posuđena je iz petparačkih romana, ali praksa je fiktivna: svodi se na puku deračinu.

Tom se ubrzo zasiti glumljenja gusara, pa uspijeva oduševiti družbu za novi podvig: traženje zakopanog blaga. Twainova pripovjedačka genijalnost očituje se u tome što se upravo u tim tajanstvenim motivima iskazuje zagonetna povezanost književnih sastavnica i doživljene romaneskne zbilje. Primjeri se mogu nizati, a maštovitost se ne iscrpljuje. Autor u kratku pogovoru ističe da bi nizanje novih pustolovina premašilo roman o dječaku.

Osam godina poslije Mark Twain vratio se ishodištu, posvetivši novo djelo doživljajima Huckleberryja Finna, dječaka kojemu je već u Pustolovinama Toma Sawyera pripala znatna uloga. I obratno, u Pustolovinama Huckleberryja Finna Tom će u pojedinim epizodama iskazati svoj nemiran, na literarizaciju usmjeren duh.

Navest ću tri primjera koji su među vrhuncima groteskne komike. U prvom odlomku dominiraju Tom i njegovi književni uzorci. (Hrvatski prijevodi duologije nisu mi u sadašnjim okolnostima dostupni, pa će se poslužiti svojim.) U trećem poglavlju Tom okuplja svoje nasilnike, tvrdeći da su ga uhode izvijestile kako će sutradan ovuda proći karavana bogatih španjolskih i arapskih trgovaca s dvjesto slonova i šesto deva te više od tisuću magaraca, svi natovareni dijamantima, s namjerom da se utabore blizu pećine. U pratnji je samo četiri stotine vojnika. Stoga ćemo ih, naredi Tom, napasti iz zasjede, momčad poubijati i blago oteti. Huckleberry dodaje da je znao da nikome od putnika neće biti ama baš ništa, ali da mu se prohtjelo pogledati „tu prokletu stranu marvu. Zato sam u nedjelju pošao u zasjedu, i na Tomovu zapovijed pojurio dolje. Ama, baš drek! Nije bilo ni Španjolaca ni Arapa (…) nego samo učenici na školskom izletu s nastavnicom. Tom se, međutim, nije dao smesti i tvrdokorno nas je uvjeravao da su školarci samo privid iza kojega se kriju mračne sile. „Jer tako piše u pustolovnim knjigama. Treba pročitati samo knjigu koja se zove Donkšot…“

Ovdje Mark Twain preuzima svoju autorsku ulogu i potvrđuje tradiciju o kojoj je bilo riječi.

U drugom se primjeru ističe Huck, koji u razgovoru s crncem Jimom na svoj način pokazuje kako je usvojio književne poticaje. Sjedeći s Jimom u travi, Huck mu priča o (europskim) kraljevima i vojvodama, i drugim iz knjiga pabirčenim stvarima. „A kad se dosađuju, razvale ponekad parlament i posjeckaju pokoju glavu, ali najčešće se motaju po haremu.“ U Huckovoj lektiri, vidi se, korak od europskih dvorova do Orijenta kratak je.

Treći je primjer vrhunac u predočavanju književne tradicije kojom se pokorava zbilja. Dirigent je naposljetku opet Tom, pa se krug duologije zatvara. Poprište je zbivanja posjed na kojemu se krije odbjegli Jim. Ako se domogne druge obale, druge savezne države koja je ukinula ropstvo, bit će slobodan. No kako je još u opasnosti, treba ga spasiti. Premda bi se to moglo obaviti vrlo hitro, ovom se prilikom ponovno razbuktava Tomov književni repertoar. Poput slavnih bjegunaca, na primjer Casanove, Jim mora podnijeti sve što piše „u knjigama“ i ostaviti tragove mučenika pismenima na zidu te se skrivati u kavezu okružen paucima i zmijama. To mjesto na osobito groteskan način pokazuje što se zbiva kad se priprosta stvarnost mora pokoriti literarnim formulama. Međutim, sve se sretno završava, pogotovo kad se saznaje da je Jimu bivša gospodarica zajamčila slobodu.

No možda je to tek srdačan, ali artificijelan domišljaj u romanima Marka Twaina, toliko prožetim duhovitim igrama.